Za ljubav treba imat’ dušu…

Svi to znamo. Možda. Onako u teoriji. Ili smo bar čuli da bi tako trebalo biti…., a možda i ne. Možda citiranjem tog poznatog stiha prikrivamo svjesnost svog nedostatka. Ako nemamo dušu, ne možemo osjetiti ljubav. Vrijedi li i obrnuto? Što ako smo jednom vjerovali i zaklinjali se u pravu ljubav, prvu, posljednju, jedinu, bezuvjetnu, vječnu…, a onda shvatili da ona to možda i nije? Je li s tom ljubavi umrla i naša duša? Hoda li ovom našom planetom zaista toliko ljudi bez duše? Jesu li oni samo ruže bez svoje boje, a jednako lijepe i mirisne? Ili je od njih ostalo samo oštro trnje kojem nitko više ne želi ni prići? Trnje nosi bol. I širi se lako kao i svaki drugi korov ljudskog srca. Zaklanja svjetlost i onim preostalim ružama. Guši ih dok i same ne izgube boju i pretvore se podivljali grm prepun bola. Ima li još uopće, makar i u najudaljenijem dijelu svemira barem jedna ruža bez trnja? Bilo bi lijepo dodirnuti joj najskrivenije latice….pomirisati ju….poljubiti…. I ne osjetiti bol.

 

Volim te

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this:
search previous next tag category expand menu location phone mail time cart zoom edit close