Ne volim ovaj trenutak kad tražiš od mene da vjerujem u nešto tako krhko. Nešto što će se slomiti samo od sebe ne budeš li joj davao dovoljno svoje topline, a kamoli da može ostati netaknuta u borbi protiv svega na ovome svijetu. Svih normi, svih ljudi, svih pravila, svih pogleda i svih zakona…i onih ljudskih i onih božanskih. Ne volim što tražiš da čekam tračak tebe, mog Sunca, u ovim danima sivila, hladnoće i nebeskih suza. Ne volim taj osjećaj usamljenosti u kojem me ostavljaš puštajući me iz svog toplog zagrljaja i taj tvoj zarazni smijeh koji odjekuje pustim hodnicima moga srca. Ne volim što misliš da te mogu zaboraviti, a dao si mi toliko toga za sjećanje…
Volim te
