Po poljima sreće kojima smo lutali,
Sada su korovi korijenje pustili.
Obrasla su onom tugaljivom sjetom
Koja usnulu ljubav skriva pred svijetom.
Ugasiše i cvijetak nekad ti mio
Za kojeg svijet si tad davao cio.
Klonula njegova bijela je glava
Na ruke mraka u kojem sad spava.
Probuditi više sad ništa ga neće
Jer korova crveno cvjeta tu cvijeće.
Crveno kao kapljica krvi
Što kapne iz srca kada se mrvi.
Volim te
