Glumimo za život…

Život je težak sam po sebi, naša kušnja. Vjerujem da sa smrti ne završava sve, da premijera tek nastupa, ali to ne znači da se i za generalnu probu ne trebamo truditi, dati sve od sebe, pokazati se u najboljem svjetlu. Neki glumci nikad ne dobiju mjesto u prvoj postavi. Trude se, uče tekst, uvježbavaju sve za slučaj da im se pruži prilika, a onda kad taj trenutak dođe, kad glavni glumac izgubi glas i oni ga izgube, zanijeme, zaborave tekst, smišljaju izgovore. Uljuljkani u anonimnost, obeshrabreni, navikli na kolotečinu iza pozornice željno vire kroz zastor promatrajući živost, blještavilo, svjetlost reflektora, ali nikad ne istupe. Možda žale što nikada nisu dočekali da se zastor podigne, a možda im je to i olakšanje. U skrivenom kutku svoje mračne sobe, sa požutjelim tapetama na zidovima, čuvaju članak u kojima je neki nadobudni kritičar spomenuo njihovo ime makar i pogrešno napisano. To im je jedini svijetli trenutak u životu. Na kraju priče, kad se životni zastor zauvijek spusti, brzo su zaboravljeni. Ispraćeni tek uz kratki nekrolog neke dobre duše u lokalnom glasilu. One dobre duše, kojoj su oni bili najveća zvijezda,  a ni primijetili  ju nisu u tami iza pozornice.

 

Volim te

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this:
search previous next tag category expand menu location phone mail time cart zoom edit close