Utjeha samoći

Kad usniju svi u naručjima toplim,
šeta on drvoredom tužan i sam.
Svake večeri u isto vrijeme
budan sanja ljubavi plam.

Noć je i njoj najdraže vrijeme
jer godinama usnuti više ne želi.
Radije stihove pjesama piše,
i igrama zvijezda tiho se veseli.

Ove se noći sretoše opet
na stazi pokraj staroga bora,
al’ ovaj puta i osmijeh on uputi
sanjalici što mori ju ista mora.

Dok obraz joj vrući pahulja gasi
zbunjeno pognu pogled plah,
a ulicom se prosu magija ona
od koje zastanu srce i dah.

Od iskona se, valjda, prepoznaju duše
kojima samotni dani sporo teku,
ali nikada si ne priđu dovoljno blizu
da im se životne niti isprepletu.

Volim te

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s

%d bloggers like this:
search previous next tag category expand menu location phone mail time cart zoom edit close