Ako ne letiš, krila ti samo smetaju

Večer…kroz zamagljen prozor i veo magle nazire se hladna, beživotna ulica. Mraz velikodušno prosuo svoje blještavilo po onim posljednjim, najizdržlivijim vlatima trave i otjerao ljude u toplinu domova.
Soba obasjana plavičastom svjetlošću televizora s kojeg mi, gotovo
potpuno stišanog, pažnju ipak privuče poznati jecaj
citre….kasni film… finalna scena… toliko puta
odgledana…
Treći čovjek…jedan od najdražih….
“Be sensitive, Martins!” – reče vozač…prijatelj…
I bio je, ali ljubav je ipak otišla iz njegova života. Kako
sam navijala za tu ljubav…naivno i mladenački… Baš onako
kako je i priličilo mojim godinama kad sam na početku
studentskih dana prvi puta pogledala taj film. Svako ponovno
gledanje… otkidalo je i komadić nade… Danas me ta scena
uznemiri valjda upravo zbog činjenice da nade više
nema….komadić po komadić….nestala u životnim olujama, plimama i
osekama. U jednoj od njih i ja smočih, slomih svoja krila. Nikad više srasti neće da bi služila svrsi. Postadoše beskoristan podsjetnik na neka minula vremena kada sam miljama letjela u tvoj zagrljaj.
Citra i dalje svira…zavjesa vijori na povjetarcu…brdo u daljini izranja iz magle…

Volim te

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this:
search previous next tag category expand menu location phone mail time cart zoom edit close