Čiste i nevine,
nekad su zvijezde,
treperile stidljivo
iznad baršuna naših uzdaha.
Krao je božur miris tijela
isprepletenih, snenih.
Esenciju spremao
za neka nova proljeća.
Negodovao u lovu ćuk.
Trpio hihotanje.
U nevjerici kimao glavom
pred jutarnje zorje.
Sladostrašća se napilo,
trnje što se oko naših tijela plelo
u želji se visoko izvijalo
pa ljepotom procvjetalo.
A onda sanje okameniše
pred svjetlošću jutra
i postadoše samo znamenje
jednog zaljubljenog uma.
Volim te
