Patetika

Kao da su vjekovi prošli od kada te nema.  Prolazim kroz život sama, a opet kao da pokraj mene hoda slon.  Zaklanjaš mi pogled na sve oko mene. Presnažan si, ogroman težak i ne mogu ni milimetra pomaći te od sebe. Samo jedan trenutak tvoga glasa trebao bi da opet dođem do daha. Da udahnem zraka onako do kraja jer ga u grudima nedostaje već danima. Znam da će ti ovo jednom, ako ne već i sada, zvučati patetično, možda zvuči i svima drugima koji će ovo pročitati, ali kako itko osim mene same može utvrditi granicu prenaglašenih emocija. Intezitet u doživljavanju stvarnosti krajnje je osoban pa, ma kako otužno i jadno nekome zvučale, ove moje riječi potpuno su iskreno viđenje nas. Uvijek si govorio da sam emotivka, ali ako si me imalo upoznao tijekom svih ovih godina, znaš koliko je meni teško otvoriti srce. Zato za ovaj blog ne zna nitko. Ne znaš ni ti. Znam koliko si volio moje pisanje, ali ne mogu te pustiti ovdje jer sam do kosti ogoljena. Ti me ne gledaš više očima čovjeka koji voli i tu je prestala čarolija kojom si shvaćao moje pisanje.

Volim te

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this:
search previous next tag category expand menu location phone mail time cart zoom edit close